Ja sam cvijet u tvojoj kosi, pusti vjetru nek me nosi... laticama dišem.. mirisom mirišem.. pogled proljetni nemilosrdno ti sišem...
nevidljivi čovjek..... s kraja svijeta.. nevjerojatno je kako.. vidiš kroz mene.... :)
THE INVISIBLE MAN
(QUEEN)
I'm the invisible man I'm the invisible man
Incredible how you can see right through me
Freddie Mercury
When you hear a sound that you just can't place
Feel somethin' move that you just can't trace
When something sits on the end of your bed
Don't turn around when you hear me tread
I'm the invisible man I'm the invisible man
Incredible how you can see right through me
I'm the invisible man I'm the invisible man
It's criminal how I can see right through you
John Deacon
Now I'm in your room and I'm in your bed
And I'm in your life and I'm in your head
Like the CIA or the FBI
You'll never get close never take me alive
I'm the invisible man I'm the invisible man
Incredible how you can see right through me
I'm the invisible man I'm the invisible man
It's criminal how I can see right through you
Hah hah hah hello
Who goes there?
Hah hah hah OK
Who goes there?
Hah hah hah hello hello hello hello
Never had a real good friend - not a boy or a girl
No-one knows what I've been through - let my flag unfurl
So I make my mark from the edge of the world
From the edge of the world
From the edge of the world
Brian May Brian May
Now I'm on your track and I'm in your mind
And I'm on your back but don't look behind
I'm your meanest thought I'm your darkest fear
But I'll never get caught you can't shake me shake me dear
I'm the invisible man I'm the invisible man
Incredible how you can see right through me
Watch me
I'm the invisible man I'm the invisible man
It's criminal how I can see right through you
Look at me look at me
Roger Taylor
Shake you shake you shake you dear....
nevidljivi sam čovjek.. i to me čini sretnom.. šteta što ne znam staviti glazbu za pozadinu.. da čujete pjesmu.. i dočarate si moju sreću.. :)
To je nekako magično... jedan san, jedna duša, jedna nagrada, jedno zlato.. prepušten sam sebi.. zapravo i nemaš prijatelja... ne.. uvijek si sam sa sobom, bio u društvu stotine ljudi ili sam u kupaonici.. da.. to je nekako magično.. i kad riječi izgaraju u tebi... toliko su te opekle da ih poželiš izvikivati.. nekako ne smiješ.. jer se... nalazi dva metra od tebe.. ali nema veze... i to je nekako magično... zašto biti još samo jedan odraz....zašto da te svaki dan gledaju.. i svaki dan vide..kome je to potrebno.. zaboga!! Treba izaći van i prepustiti se.. makar i vidiš protuhu opet.. i protuha-naravno, zaključujete-ne vidi mene! Vidi ona.. o da!! samo.. krivo mjesto.. krivu protuhu... krivi odraz.. hmmm.. možda i nije loše biti nevidljiv.. nitko te neće pozdravljati, nitko te neće vidjeti.. nitko ti se neće nasmijati.. ali.. pa kome to treba!!!??? hahahahaha.. ironija je vraška stvar... još kad ti se pohvali... uh!! nitko sretniji od mene... kad ti se pohvali.. od sreće mi želudac zaigra... i poželim tu sreću podijeliti s prijateljem- zahodskom školjkom...kakve li radosti... ''NOŽ U LEĐA'' tad se čini kao još jedna optička varka.. i kad kurve počnu ganjati aute.. tad smo pojeli posljednji obrok.. znamo da je krah zagrljen.. u mračnom svjedočanstvu piše.. da mi treba prijevoz, ne namjeravam platiti.. možda i počnem pucati po gumbima.. tek poslije po šavovima.. moram se prvo raspasti... po koracima se izliti.. tek mi je onda dozvoljeno poludjeti..
možda i izokrenem slijed događaja... možda se pridružim najmilijem i prije vremena... možda poludim skupa s vjetrom.. kako on puše.. tako ja ludim.. eh da zapuše bura!!!
Tko su naši prijatelji??????????????????????????????????????????????
Jesu li mrzovoljni i dosadni?
Imaju li golemu žudnju?
Ili su to oni iz mnoštva koji hodaju sumnjajući u svoje nemoguće kajanje.
Svakako svašta se događa i povremeno pojavljuje u neprestanim obećanjima;
Svatko je od nas pronašao siguran kutak kamo možemo pohraniti imetak i razgovarati s našim drugovima na istom imanju nesreće...ali to nije dovoljno.. ne.. to nas neće zadovoljiti...postoje kontinenti i obale koje zaklinju naše razumijevanje...... . . .. . .... . . . .. .. ...... .. . . .. .... .. ...... . . . . .............. . ..
Rijetko smo kad bili tako spori, rijetko smo kad išli tako daleko...
.. Zato se nož u leđa čini mirisnim.. mmm.. kao novi, crni polirani krom.. tek iz tvornice izašlog motora...
EF.. JU.. SI..KEJ... kome god!! ionako mogu sad psovati.. mogu se zatvarati.. još kad bi samo pošli za dragocjenim moćima.. probali se okušati.. i možda se nasmije ona zgodna teta u žiriju!
''On je bogat, ima velik auto'' to whom may it concern...
gradski blues!!
i neka nova muzika!
jebiga.. nema ni prašine.. mogu se sad sigurno zavuć u zatvor i služit doživotnu.. ef ju si kej..
nitko me neće vidjeti.. hahahahaa..
moja su slova drugačija od ostalih..vidim ja njih.. dok se sjajnim olovkama stvaraju.. samo ih jeftine kupujem! ne vide ona mene.. što sad!
pa tko mene vidi.. ne tražiti iznimku u slovima..
''On je bogat, ima velik auto'' hahahah
Bila je jedna.. mislila je da ako ostane u vrućem poslijepodnevu.. i na hromom suncu.. povest će ju neki na biciklu...
ali ljeto je prošlo.. a ona si je popila neke tablete.. malo je plesala..
i onda je zaspala..
ef ju si kej..
''on je sirotinja, nema ni noge''
sad smo frendovi..
koje sranje..
Blistava tmina tako je totalno naga bila..
tako totalno.. ne-na-fiksana!
Usta vode ovako...
ja onako..
i love me po lijevo.. ja na desno... krenem na sjever.. one pobjegle na zapad.. jebiga..
Invisible man..
hahahaahhaahaha
To je nekako magično..
daj nam još samo sekundu.. to fade till the dead end..
daj nam noć požude.. nek se svi stope.. prijatelji će stvarati neke zvukove.. koje okružje..
resident machary...
we used to believe in the good old days.. we still receive the little ways...
velvet hour.. arabic pleasures..
daj nam povjerenje samo ove noći..
neka ti se prijatelj na jastuku punom vode povjeri.. pa pomiriši hvalisavost.. i nož u leđa.. mmmm...
ko šećer..
jebeno slatko..
................................................................
i kad kurve budu ganjale aute...
znamo da smo pojeli posljednji obrok..
znamo da je krah zagrljen.........
,,,.
....... . . . . . . . . . . ..... . .
''on nije bogat i ne treba mu velik auto..''
ef ju si kej...
daj nam boje stotine koraka...
i mudrost postanka..
problematičan dopust..
forget and allow...
long lived the honor..
and beautiful knife..
... . .. . . . . .. .............. . . . . . . .
give us a cree to believe,
a night of lust,
give us trust...
''on nije bogat.. možda će imati veliki auto..''
ef ju si kej..
-- - - - - - - - forget and allow...
Ne pjevam nekom zamišljenom,
pjevam tebi.. sebi.. njemu ne..
bit ćemo tu,
narednog dana,
neurednog dana..
naši glasovi brzo moraju postati jedno..
ili će jedan morati otići....
. . . . . . .. ..... . . . . . . . . .
sada je blagoslovljeno...
ostalo- upamćeno...
. . . . ...................................
daj mi boje stotine zagrljaja...
hahahhahaha
''on nije bogat i ne želi imati veliki auto..''
ef ju si kej..
ajmo probat..
svi..
bit..
nevidljivi..
jebite se!!
I'M THE INVISIBLE MAN!
nemam high five!!
. . . . .... . ._.-. ..... . . . . .. .
forget and allow.....
Kad bi vrata precepcije bila očišćena, čovjeku bi se sve prikazalo onakvim kakvo jest........ beskrajnim....... bez granica........ .. ...
“Pjesnik... Shaman... Rock idol... Sex simbol... Vizionar... Mitski Lizard King”... Sve to, a vjerojatno i puno više, bio je ili raznim ljudima znači – Jim Morrison. Jim je mogao sve, samo ne živjeti duže od svoje dvadesetisedme. Od njegove je smrti prošlo točno 36 godina, ali pjevač i legendarni vođa Doorsa ostaje jedna od najtrajnijih enigmi našeg vremena.
“Crni anđeo” rock ‘n’rolla nađen je mrtav 3. srpnja 1971, u kadi, u svom stanu u Parizu, kamo je preselio samo nekoliko mjeseci ranije, u nadi da će srediti život i da će se moći koncentrirati na pisanje. Mrtvozornik je kao uzrok smrti naveo srčani udar. Srce je i izdalo Jima u očajničkoj utrci sa smrću, utrci koju je droga žestoko pothranjivala. Tužan i bijedan kraj jednoj kratkoj karijeri koja je imala svijetlih i mračnih trenutaka, uspona i padova, ali koja je nosila i obećanja, i ne samo ona koja su bila lažna, rezultat drogiranja.
Rođen 1943, u mjestu Melbourne, u Floridi, Jim Morrison, pravim imenom James Douglas Morrison, često je, kao dijete, s obitelji selio, jer otac mu je bio admiral američke ratne mornarice, pa je Jim tako srednju školu završio u Alexandriji, u Virginiji, a onda se obreo i u Kaliforniji. Započinje studij kinematografije, zajedno s Francisom Fordom Coppolom i Georgeom Lucasom, ali i s jednim mladim hippijem, Rayjom Manzarekom. Godina je bila 1965, vrijeme velikih previranja i vrijeme velikih rock-and-roll inovacija, Jim prekida studij, vratit će mu se kasnije, ali filmska karijera očito nije bila suđena ni njemu ni Manzareku. Jim useljava u jednu napuštenu zgradu u Venice Beachu, gdje piše pjesme i eksperimentira s drogom – da vidi koliko dugo može biti “high” na LSD-iju. ...... ....
Manzarek, klasično obrazovani klavijaturist, dovodi bubnjara Johna Densmorea i gitarista Robbyja Kriegera, također glazbeno obrazovane i talentirane momke, usput – velike ljubitelje jazza, i rađa se bend kojemu Jim, 1966. godine, daje ime Doors, prema eseju britanskog pisca Aldousa Huxleyja, iz 1954. godine – Doors of Perception, Vrata percepcije. Esej je bio posljedica Huxleyjevih eksperimenata s halucinogenom meskalinom. Ona sam poslužio se, pak, Blakeovom poezijom u naslovu svog eseja - “Kad bi vrata percepcije bila očišćena, čovjeku bi se sve prikazalo onakvim kakvo jest – beskrajnim, bez granica.”
To što je Huxley poslužio Morrisonu kao inspiracija ne čudi, jer jos u osnovnoj i srednjoj školi Morrison, izuzetno bistar, pohlepno je čitao sve što mu je pod ruku došlo, često autore i knjige za koje niti njegovi nastavnici iz književnosti nikada nisu čuli, a kamoli njegovi vršnjaci. Njemu najdraži bili su filozofi Friedrich Nietzsche i Jean-Paul Sartre, britanski pjesnik William Blake, francuski pjesnici Arthur Rimbaud i Charles Baudelaire, zatim Kerouac i drugi američki pisci-beatnici, grčka mitologija, Freudovska psihologija i mitovi i religije Indijanaca. I sam je napisao par zbirki poezije, a ono što je o filmu naučio, primijenit će na pravljenje glazbenog videa, desetljećima prije nego što će muzički video spot postati normalna stvar.
Vrlo načitani bili su i svi drugi članovi benda. Na prvom albumu Doors-a, iz 1967. godine, nalaze se Alabama Song (Whisky Bar), iz operete Bertolda Brechta i Kurta Weila, kao i Back Door Man, bluesmana Willieja Dixona.
Zadnju s tog prvog albuma - 11-minutnu, atonalnu grobnu tužaljku The End, koristit će Coppola, 1979. godine, u svom filmu Apokalipsa sada.
Prvi nastupi Doors-a u popularnom su klubu Los Angelesa – Whisky a Go Go. Tu i razvijaju svoj osebujni zvuk i stvaraju glazbu koja je spoj bluesa, jazza, rocka, s primjesom psihodeličnoga, pjesme koje su bile odraz onog vremena – avangardne umjetnosti, antiratnog pokreta, kulture droga....
Pod utjecajem droge i alkohola, moj najdraži često i spontano na nastupima glasno meditira, izvikuje kletve, bogohuljenja, bestidne riječi, pozive za putenim užicima.... i bend biva najuren iz famoznog losangeleskog kluba.
Jim nije znao svirati ni na jednom od instrumenata, melodiju za svoj tekst nosio bi u glavi –njegov bariton bio je prilično nepouzdan i melodiju nije mogao baš dobro i sigurno nositi.... ali bio je majstor na pozornici, znao je publiku držati. Svi će njegovi kasniji nastupi biti egzibicionistički, popraćeni ispadima, pozivima mlađoj generaciji da protiv starije ustane seksom, alkoholom, drogama i glazbom koja vrata percepcije otvara. Na koncertu u Miamiju, 1969. godine, Jim biva uhićen, zbog razgolićavanja na pozornici.
Osim onog prvog albuma – The Doors – koji mnogi smatraju njihovim najboljim i jednim od najboljih albuma u povijesti rocka – na njemu su, uz Alabama Song, Back Door Man i The End, i Twentieth Century Fox i Light My Fire - Doorsi snimaju jos dva vrlo zamijećena albuma – Morrison Hotel i L.A. Woman. Nakon incidenta u Miamiju, Jim odlazi u Pariz, drugima govori “Vratit ću se potpuno drugačiji,” ali tone sve dublje u alkohol i drogu, stranice bilježnice puni riječima “Bože, pomozi mi,” trećeg srpnja 1971. njegov život završava.
Pokopan je tiho, bez fanfara, na pariškom groblju Pe`re Lachaise, na kojemu vječno počivaju i Frédéric Chopin i Oscar Wilde i Edith Piaf i Marcel Proust i Moliere.....Na njegov grob, svake godine, i dalje se slijeva rijeka hodočasnika.
Nasljeđe Jima Morrisona? Taj prototip rock-zvijezde – osoran, seksi, zagonetan, ostaje i dalje jedan od najpopularnijih i neosporno najutjecajnijih pjevača u povijesti rocka. Njegov utjecaj nalazimo kod Richarda Ashcrofta, Patti Smith, Trenta Reznora, Iggyja Popa, Eddieja Veddera, Marilyna Mansona.... Nije bio veliki pjevač, ali njegova tehnička strana nije ni bila razlog uspjehu benda. Jim je glazbeno dobro potkovanim članovima Doorsa donio dvije druge kvalitete, to su bile karizmatičnost i mračna poezija. Jim i Doorsi gurnuli su rock u smjelo i mračno novo doba. Jim je jednom i rekao: '' Više nas sve zanima mračna strana života, pokvarenost, zloba, noćno doba.''
''Ako svojom poezijom mogu išta i postići''- rekao je jednom-''onda je to- osloboditi ljude stega unutar kojih vide i razmišljaju.'' Jim i Doorsi su u tome i uspjeli, pustili su nas, pa makar i na kratko, da vidimo kako je na drugoj strani. Otvorili su vrata percepcije koja više nitko nije mogao zatvoriti...
(Ovaj je post posvećen samo jednom kojega volim najviše od svega.. iako će me možda smatrati ludom.. briga me iskreno.. vidim iza napisanog.. čujem iza čujnog... volim samo JIMA. )
MOONLIGHT DRIVE
(The Doors)
Let's swim to the moon, ah ha
Let's climb through the tide
Penetrate the evenin' that the
City sleeps to hide
Let's swim out tonight, love
It's our turn to try
Parked beside the ocean
On our moonlight drive
Let's swim to the moon, ah ha
Let's climb through the tide
Penetrate the evenin' that the
City sleeps to hide
Let's swim out tonight, love
It's our turn to try
Parked beside the ocean
On our moonlight drive
Let's swim to the moon
Let's climb through the tide
You reach your hand to hold me
But i can't be your guide
Easy, i to love you
As i watch you glide
Falling through wet forests
On our moonlight drive
Moonlight drive
Moonlight drive
Come on, baby, gonna take a little ride
Goin' down by the ocean side
Get real close
Get real tight
Baby gonna drown tonight
Goin' down, down, down, down
Goin' down
Goin' down, way down
Down, down, down, down, down
Down, baby low
Children of the caves will let the
Secret fires glow
When the still sea conspires an armor
And her sullen and aborted
Currents breed tiny monsters,
True sailing is dead.
Awkward instant
And the first animal is jettisoned,
Legs furiously pumping
Their stiff green gallop,
And head bob up
Poise
Delicate
Pause
Consent
In mute nostril agony
Carefully refined
And sealed over.
Easy, to love you
As i watch you glide
Yeah, we're falling through wet forests
On our moonlight drive
Moonlight drive
Moonlight drive
Moonlight drive
Thank you, thank you!
Kad bih bio rječit.. kad bih mogao strancu barem reći.. ono.. što ne govorim niti sebi... kad bih znao sve riječi svijeta.. ne bi se moglo njim opisati... tu jednu riječ... a o kojoj zapravo govorim???
- Koga najvoliš, zagonetni čovječe, Oca ili majku, sestru ili brata?
- Nemam ni oca ni majke, ni sestre ni brata.
- A prijatelji?
- Do dana današnjega nisam upoznao smisao ove riječi.
- A domaja?
- Ne znam, pod kojom je širinom smještena.
- Ljepota?
- Rado bih je volio, da je besmrtna božica.
- Zlato?
- Mrzim ga kao što vi mrzite Boga.
- Pa što onda voliš, neobični stranče?
- Volim oblake....... oblake, što prolaze...... ondje...... divne oblake!
Charles Baudelaire
.............................. ..
Dopustite da napišem baladu o strancu.. balada... bit će ukrašena elementima biografije.. malene stvarnosti, velike pretpostavke... ma.. neću unaprijed navoditi opis... pročitajte pretpostavke.. pa odgonetnite.. radi li se o stvarnosti..ili su stvarno pretpostavke... a možda je samo opis... tko zna...opis koji pretpostavlja stvarnost...ili opis stvarnosti koji navodi pretpostavke....
...
Davno se to dogodilo.. još nije ni bilo svijeta... još se nije znalo što je to čovjek...
nisu se postavljala pitanja o smrti, i nije se živio život..nije bilo ničega.. ničega osim.. dva bića.. nisu bili ljudi.. nisu bili ni životinje.. nisu bili ni stanice, ni organizmi, ni biljke..bili su bića.. koja nisu poznavala ništa osim sebe samih.. a bilo ih je samo dvoje..... ... ... ... .... . .....
Bili su privrženi jedno drugome.. više nego bilo koji čovjek danas drugom čovjeku.. čak bi se to moglo nazvati imenom kojim mi danas oslovljavamo ljubav..ali nije bila ljubav.. navodim to jer to pobliže označava njihov odnos..
Živjeli su zajedno.. ali vidite.. riječ živjeti pobliže označava danas taj njihov odnos.. možda bi bolje bilo reći da su stanovali jedno u drugome.. ali bilo ih je dvoje...ne zaboravite to... dvoje no ipak jedno..
Dijelila ih je misao.. ako se to tako može nazvati...jer su oni to nazivali drugačije.. nazivali su to ''ljubav''....
Oni nisu imali stajališta... nisu imali načela.. i pokoravali su se jedno drugome.. klanjali se...oni su ljubili stopala jedno drugome.. i nikada se nisu nazivali imenima.... pisali su samo na jedan način.. pogledima... i koristili samo jednu riječ... ali svakim činom i svakom mišlju ta je riječ značila nešto drugo.. i izgovarajući svak put istu riječ.. u drugoj prilici. uvijek su razumijeli što znači.. nazivali su sebe tom riječju.. dozivali se.. klanjali... mrštili se.. čak i vrijeđali...ljubili se tom riječju.. i ništa drugo nije postojalo.. samo oni i ta riječ...i sanjali su.. kao i mi danas..
.............................. . . . . . ... . . . . . . ......................................... . . . . . . ... ..
Neke se stvari ne mogu opisati riječima.. i oni su to znali.. koristili su zato poglede... bili su drugačiji.. a opet toliko jednaki današnjem svijetu...ali znali su jednu stvar..
znali su upriličiti tu riječ po kojoj, s kojom, uz koju, u kojoj su živjeli...
samo to su znali.. i ništa više.. i ništa im nije nedostajalo...
Nije im trebao novac da bi nekome platili da im izrazi ono što ta riječ znači...
nisu imali televizore da bi gledali kako ta riječ izgleda kada ju netko drugi koristi..
bilo je dovoljno da oni znaju što ona znači.. a značila je sve...
..... . . . . .
prolazilo je vrijeme.. a oni nisu starjeli kao mi danas.. ne...
bivali su sve mlađi.. sve puniji.. sve ljepši.. iako tada nije bilo pojmova kao: godine.... praznina, ljepota.. samo ta jedna jedina riječ...mogla je izraziti sve to...
jedini strah... taj osjećaj koji im je bio stran nastupio je pojavom novog bića.. nove jedinke... novog ''života'' koji je nastupio... jer je tako moralo biti.... a razlozi nisu bili poznati.. niti danas nisu...
to je biće bilo oslovljavano imenom.. koje je imalo isti korijen riječi kao i ona jedna riječ koju su oni dvoje koristili.. oduvijek.. i samo nju znali... ovo je biće nosilo ime ''ljub....omora''....
netko ju je poslao. ne zna se tko...
dva bića.. nepoznata... postadoše stranci.. ....
Za njih je počeo novi vijek.. nov život.. no sada.. sada je ta riječ gubila značenje... znakovi promjene... velike promjene bili su sada već očiti....
počeli su starjeti... postajati prazni...a ono što bi trebalo značiti ''ljepota'' blijedjelo je... polagano.. ali sigurno... riječ se koristila još uvijek.. no jedini razlog tome je bio što niti jednu drugu nisu poznavali.. samo nju.. samo tu jednu jedinu riječ.. koja je prije značila sve.. i razumjeli su je u svakoj situaciji.. a sada...sada više nije značila ništa.. jedno bi biće reklo... drugo ne bi ni čulo.. drugo bi pogledalo tom riječju.. prvo bi tada sklopilo oči... .. . . . . . ...... . . . . . . ..
Godine su prolazile.... bića su ostarjela.. i poružnjela... postala prazna.. potpuno....
Svako je potajno ljubovalo s neprijateljem ne bi li naudilo ovom drugom...
a to biće.. taj nakazno stvoren život... taj... ''LJUBomora''
koji se izdavao za dobročinitelja.. za pozitivu... samo je svojim čulima smišljao način ne bi li još dalje polarizirao svako biće...
Još nedavno.. bilo ih je dvoje.. i jedna duša...
Sada.. sad su troje.... i dvije duše...
Pomoći nije više bilo.. riječ se prestala izgovarati... prestala se pojavljivati... prestala je dolaziti... umrla je... postala je zaboravom.. samo još jedna prazna kutijica uspomena.. samo još jedan uklesan spomenik... tek toliko... da se ponekad netko sjeti da je postojala....
i tada....
tada.. nakon te tragedije...bića su nestala... sakrila se... jedno je uvidjelo da se moraju skriti..i povuklo drugo na osamu... i nitko ih nikada više nije vidio...
preživjeli su tako.. tko zna koliko...
Tada su se pojavili ljudi.....
... . . . . .............. . ... ... . ......... ... . . . . . ...... . . . . . ... . . ..................... ...
počeli su svoj život.. počeli su živjeti.. starjeti.. postajati prazni.. živa plastika... premalo cvijeća...
a bića...
Još ih ponekad sretnem...
ali jako rijetko....
vjerujte mi..
jako rijetko....
vidim ih...... (otkrit ću vam.. ali... psssssst!!)
... . . . . . . . ....................... . . .... . . . . . . ....
Nastane se još oni.... da,.... u pokojem zaljubljenom paru.. kojima riječ.. ta riječ.. koju su ta dva bića znala živjeti i govoriti pogledima..... u njima ta riječ živi.. i prepoznajem ih...
pogledom jedno drugome dokazuju tu riječ.. pogledom ju čine.. i ponekad se isto čini.. kao da samo tu riječ znaju....
sada znate gdje su....
Kada bi se samo okanili onoga nametnika.. koji je natjerao bića da postanu dvoje... umjesti jednog...
samo ga pregazili.. koji puta prešli preko njega....
..... . . . .
Bića bi bila u svakome od nas...
kako znam...
ne pitajte... jer ne znam...
Jesam li spomenula da bića nisu znala što je odjeća.. što je novac.. što je dobar glas... što je ugled.... što je materijalno stanje.. što je ponašanje.. što je velika kuća.. što je dobro tijelo... što su bijele cipele a što starke..... jesam li to spomenula...?
...
,...
...jedino što su znali.. je bila ta riječ.. i njome su činili sve...
znamo li mi danas.,.... koja je to riječ..?
stvarno.. pitam se....
???
.... .. . .. . .. . . ...................
..
-..... . . . . . . . . . .. . . .. .. . . ...... . . .
Kada bih bio biće,
dovoljno bogato i lijepo,
bio bih sebi netko,
bio bih čovjek!
Kada bih volio,
a ne nabacivao se riječima,
kada bih bio gol,
bio bih sudbina...
Kada bih volio,
kad bih se zaljubio,
postao bih biće,
ljudski život zaboravio....
Kada bih bio biće,
i kad bih volio,
kad bih znao koja je to riječ,
čovjek više ne bih bio..
Pozdravio bih se,
s bogatstvom i ljepotom,
imati kraj sebe nju,
smatrao bih najvećom vrednotom...
volio bih ..
volio...
kad čovjek ne bih bio...
samo želim .... da znaš...... tko sam......... ... ...
Premalo je sad vremena... i pomanjkanje riječi će sad uskoro zatrubiti... crvena lampica će se upaliti... i opet ću misliti da zvoni...
Možda sam led... možda me nema nigdje osim na ledenim prostranstvima.. možda mogu ubiti.. sačuvati...oživjeti... ali kako bi Ti to znao...
Možda ne želim da me vide.. možda sam sjena....možda koračam za tobom.. možda se previjam.. i nisam crne boje.. ljubičasta... da.. ali kako bi ti to znao... niti se okrećeš...niti gledaš noćnim očima...
Možda sam baš netko.. niti ne znam tko.. možda sam sve.. a možda i ne postojim..
u svijetu... okruženom oleandrima... prelijepom.. privlačnom.. ali dirni u njega... i past ćeš mu pod tron... ubit će te!
Zašto ne bi On bio zaseban.. zašto mora biti skupina.. Rekla sam da neću više... ali ne.. ne mogu si pomoći...Moram.. jer to je najmanje što mogu.. i najviše što smijem... Ne želim da Oni to vide.. jer ne bi razumjeli.............. . . ............
Ne mogu naći.. nikako riječi dovoljno lijepe.. i psovke dovoljno ružne... da me pobiju..
Moja su razmišljanja razbijena... nemam želja.. nemam ciljeva... nemam skupinu...
samo ću gledati.. samo htjeti.... samo da znaš.. tko sam...
Možda neću imati kosu kao zlato.. i neću se uspinjati u visine kao Tvoje divljenje...brisat ću prašinu u podnožju pijedestala... samo da znaš tko sam...
Mislila bih kad bih znala.. ali se ne bih nadala...
Znaš da postoji...
jedan kutak.. u novom svijetu...
koji je samo Tvoj...koji samo gleda Tebe...
Odrekla bih se vječnosti.. samo da znaš tko sam...
Možda... jednom... kad ne bude ogledala... kad samo ruže budu vladale...
možda će.. tulipani biti u istom vrtu s njima....
i bit će oni zajedno..
vladat će... i ubiti oleandar...
No možda će i malena ljubićica dobiti priliku.. da pusti nožice pored maslačka... ako opet.....
ne dođe nova ruža... koja će zasjeniti miris ljubićice.. njenu veličinu...njenu usahlost...
možda će ružu više voljeti... maslačak...
i zaboravit će....
ružu može imati uvijek.... i duže...
ljubićicu.... samo na početku proljeća...
................. . . . . ...................... . . . .... ...............................
I pitajte se... zašto ruže rastu u grmovima....
i bodu...
a ljubićice u travi.. svaka za sebe...
maslačci isto rastu u travi..... .........................................................................
svaki za sebe...
ruža se smatra posebnom... nedostupnom.. uzvišenom...
ljubićica....
ona sanja...
i svakim je proljećem... sve bliže maslačku...
no izgleda da će i on uskoro početi rasti u grmovima........................................
......
zašto ljubićica miriše....
da bi mirisala ljepše od ruže.......
zašto je tako malena....................................................................................
jer zna da nije ruža......................................................................
i da nikada neće biti.......
no svejedno..... iako će maslačak htjeti prelijepu.....
mirisna će svakim proljećem.. biti sve bliže njemu...
iako će on biti sve dalje.....
i dalje....
..
i dalje....
i dalje....
...
....
i najdalje................................................................................................
a do tad ću ja biti..
snijeg....
možda i pokoja kap kiše.....
koja će uzdisati za proljećem.........
,,............
Iris......
And I'd give up forever to touch you
'Cause I know that you feel me somehow
You're the closest to heaven that I'll ever be
And I don't want to go home right now
And all I can taste is this moment
And all I can breathe is your life
When sooner or later it's over
I just don't want to miss you tonight
And I don't want the world to see me
'Cause I don't think that they'd understand
When everything's made to be broken
I just want you to know who I am
And you can't fight the tears that ain't coming
Or the moment of truth in your lies
When everything feels like the movies
And you bleed just to know you're alive
And I don't want the world to see me
'Cause I don't think that they'd understand
When everything's made to be broken
I just want you to know who I am
(break and solo)
And I don't want the world to see me
'Cause I don't think that they'd understand
When everything's made to be broken
I just want you to know who I am
And I don't want the world to see me
'Cause I don't think that they'd understand
When everything's made to be broken
I just want you to know who I am
I just want you to know who I am
I just want you to know who I am
I just want you to know who I am
Još je jedna dolje..... i još ću jednu sutra.....do tada me možda dotuku posljedice.. pa ću i njih probati.....(nezasitni.. o sebični.. lakomi čovječe...) i sam si granica.. prvo sruši sebe..... tada postani posljedica.. i dokrajči se kako želiš....
Danas...
Danas je novi dan i danas nanovo glumim...pokušat ću odglumiti neku novu ulogu... neću glumiti zapravo.. samo ću tako reći.. dakle..dopustite mi da kažem...
Nakratko ću Ga zaboraviti... ali samo nakratko.. i samo nakratko se posvetiti svakidašnjim temam.. tj. temi...
Granice i budale koje su ih postavile... granice i budale koje ih ruše...granice i pametnjakovići koji o njima samo debatiraju.. a blage veze nemaju...
osvrnut ću se na banalni primjer iz svoga života... u tuđe ne diram...
Stigla sam na stanicu i imala viška vremena.. a i viška novca u džepu.. čekala sam mamu da dođe po mene... U blizini kolodvora nalazi se jedna pekara... mami... miris..mmmmmmm......... (uzmimo u obzir da sam pola sata prije, i manje čak... na Trgu... U Pan-Pek-u kupila školjku sa sirom i pojela je u razdoblju od odmah)...
Do čega dovodi višak vremena i hladoća.. i pokoja kunica u džepu??
Dosade! Dragi moji.. DOSADA!!! Nisam mogla odoljeti i kupila sam buhtlu sa sirom...prešla sam granicu..bez razmišljanja sam ju pojela.. i osjetila posljedice... prešla sam granicu.. iz lakomosti.. iz dosade.. i na SEBI osjetila posljedice..
Izađimo sad iz glupavog opisivanja gore.. uđimo u prostranstva realnosti.. i začuđujmo se zajedno koliku skulpturu istine zapravo po prvi puta vidimo...
...................... ..... .... . . . . . .. . . ......... . . . . . ..................
Kažu neki da granice postoje da bi se rušile... (MOLIM????) U što se onda ubraja onaj trud koji je utrošen da bi se pokoja granica ''sagradila''?
Kako je moguće prijeći granicu.. osjetiti posljedicu i zatim ponovno rušiti?
Kako je moguće uopće (u ljudskoj svijesti) da netko ima pravo postaviti neku granicu?
Jeste li ikada prešli granicu i NE osjetili posljedice?
jeste li ikada prešli granicu i osjetili posljedice samo na svojoj koži?
Izgubljena u mnogobrojnim pitanjima koja sam si sama postavila.. spremno odgovaram.. da granice uopće ne postoje!
One su dogovor.. one su mašta.. one su misli.. one su nestvarne.. ne mislim u smislu da ih nema.. ne možete ih opipati.. ako nešto ne možete opipati.. kako možete biti uopće sigurni da postoje? Nadasve se javlja sumnja.. i od tuda dolazi ''pretpostavka'', usuđujem se tako reći.. da granice postoje da bi se rušile.. a to je samo opravdanje onih koji su ''srušili'' mnoge granice..
Nakon mnogobrojnih pokušaja ''rušenja'' granica.. ne mogu reći da mi se svidjelo.. jer niti u jednom slučaju nije posljedice osjetila ona osoba koja nije bila u tom trenutku sa mnom.. već ja sama.. i pitam tada: jesmo li spremni svakim novim rušenjem graditi laž?
Jesmo li svjesni koliku si štetu nanosimo?
jesmo li svjesni posljedica?
Sve se u biti i vrti oko posljedica!..
Koliko su granica prešli oni lopovi i ubojice koji sada služe doživotnu?
Posljedice su osjetili.. i to na ničijoj nego na svojoj koži!
Koliko su granica prešli gadovi koji zagađuju našu prelijepu Prirodu( sa velikim P jer je to najmanje što Priroda zaslužuje.. a najviše što joj sada trenutno mogu pružiti!).. bezbroj.. i jesu li osjetili posljedice?
Još ne u punom zamahu.. ali osjetit će.. samo je žalosno što će zbog njihove lakomosti i zlobe.. nepromišljenosti stradati nevini ljudi i malene, nevine.. jadne životinjice.. osjetit će.. a već lagano i osjećaju..
Ovdje sada želim reći.. da sve dođe na naplatu....
Koja se god granica prešla.. nije ostavila ništa dobro za sobom.. zasigurno je nekome taj ishod naštetio... a posljedicama se plaća...Snaga posljedice ovisi o visini prijeđene granice... Zaključit ću.. nadsve skromno i bezvrijedno... da svaka malena.. naizgled nevažna granica vuče za sobom bezbroj korijena...
Granica= sve što možeš u okviru normale.. čini što te volja.. ali osvrni se kada ugledaš one niti koje te okružuju( granica)
Prijeđena granica= posljedica koju na SEBI osjećaš... šteta nanesena drugima, zlo koje za sobom ostavljaš, porušena granica koja se ponovno mora sagraditi i učvrstiti.. temelj za novu granicu koja će se porušiti...
USPOREDITE!
Ne mora Vas dirnuti niti jedan čimbenik od navedenih.. samo se osvrnite na ovaj - ''posljedica koju na SEBI osjećaš''.. ionako znamo da smo sami sebi najvažniji... no treba zapamtiti jednu stvar...
'' JA je centar koordinatnog sustava i treba biti označen nulom... JA=0)
Zašto se ne bi osvrnuli na 1,4,27,3,21..... pustite nulu.. i nemojte rušiti granice.. nemojte si ih ni postavljati.. živite u okvirima.. ionako okviri slici daju poseban štih....
no naiđete li na pokoju granice.. stanite na trenutak prije nego što postanete ''vandali'' i porušite ju...
stanite i zapitajte se: ''što će mi dobra donijeti porušena.. ne donosi li mi više dobra kada stoji.. hoću li osjetiti posljedice i kakve će biti?''
zapitajte se....
bez imalo srama... Nije sramota imati granice... dapače..kada granice budu dotrajale... moći ćete reći da vam više nisu ni potrebne..... no više volim postavljati se uokvire..volim biti slika.. i reći da me upotpunjuje......
,,,,,,,,,,,,,,,... . .. . . ....................
a sada.. kraj ću posvetiti Njemu...............
Još kada bi On bio moj okvir......
..................... . . ...................................... . .
veselije slike.. i živopisnije ne bi bilo.........
,
Is This Love
I should have known better
Than to let you go alone
It's times like these
I can't make it on my own
Wasted days and sleepless nights
And I can?t wait to see you again
I find I spend my time
Waiting on your call
How can I tell you, babe
My back's against the wall
I need you by my side
So tell me it's alright
'Cos I don't think
I can take anymore
Is this love that I?m feeling
Is this the love
That I've been searching for
Is this love or am I dreaming
This must be love
'Cos it really got a hold on me
A hold on me
I can't stop the feeling
I've been this way before
But with you I've found the key
To open any door
I can feel my love for you
Growing stronger day by day
And I can't wait to see you again
So I can hold you in my arms
Is this love that I'm feeling
Is this the love
That I've been searching for
Is this love or am I dreaming
This must be love
'Cos it really got a hold on me
A hold on me
Is this love that I?m feeling
Is this the love
That I've been searching for
Is this love or am I dreaming
This is the love
That I've been searching for
Is this love or am I dreaming
This is the love
That I've been searching for.................................
(Whitesnake)
Smiješno je koliko si nepristran i jadan.. kad sebi se moraš smijati.......... nadaš se...... možda će i tebe jednom primijetiti......... nada umire posljednja... znači sve će umrijeti prije nje.. pa neće biti ni potrebna....
Sve je toplo.. mirno.. zdušno..prostrano..danas se osjećam kao da bih mogla omirisati Svemir i sprijateljiti se s cvijećem...možda i poljubiti pokoju travku...
Sjetim se.. rekoh.. svaka tema.. bila smrtna ili životna.. ako ne završi krešendom o Njemu.. bar će ga prožeti.. utkati nekim dijelom...oprostite mi... ali On je poseban.. Dopustite mi da pišem o Njemu....nije previše.. ne mogu ga zapravo ni opisati... ali.. dopustite mi bar da pokušam... Da se.. makar i u ogledalo pogledam kada samoj sebi pričam... makar i lažno... bar je lijepo...
Eto.. danas mi se baš sanja.. danas mi se baš upoznaje svemoguće... danas mi se baš druži s cvijećem.. učinilo mi se da Ga vidim.. nije bio on.. ne.. nije.. no.. zapravo.. svaki je On... svaki poljubac gospodina Vjetra... svaki šamar ljubomorne Kiše.. svaki odraz sivog Kamenja...svaki San koji se još mora odsanjati.. dopustite mi da pišem... obećajem.. posljednji je puta... dopustite mi..molim Vas......... . . . . ......... . ...........
Jeste li se ikada susreli sa Zabranjenim voćem... sa ribicom u moru koju niste smjeli uhvatiti... jeste li ikada poželjeli tuđe.. ikada maštali o udaljenom.. ikada voljeli nepoznato.. ikada pisali o nedostižnom.. ikada se zaljubili u priču? divili se pustim nagađanjima.. igrali se sjenama.... pa pogađali.. koja je njegova?
.... Smrzavali se.. i poželjeli da skine tu jaknu.. neka se smrzne.. samo da možete osjetiti dio na sebi... on će se obući.. i neće se više smrzavati... Ja.. imat ću miris jednom na sebi.. ako i tada... jednom.. i nikad više..
Slike.. mogu ih gledati... slova.. mogu čitati... ali samo to mogu i voljeti... i nikome ne reći..
Osjećati se kao jadnica u moru punom lijepih ribica... kao trula jabuka u košarici prekrasnih krušaka... kao baterija na odlagalištu papira.. tamo ne pripadam.. ... . .. . .. . .......
Zašto je On tako prekrasno prekrasan?
Zašto je tako posebno poseban?
Zašto je tako nepoznato nepoznat?
Zašto je samo jedan?
Osmjeh može značiti puno toga... dopustite mi da opišem...
klanjati se kiši.. i plesati s njom.. dopustiti joj da te šamara... i svaki puta okrenuti i drugi obraz... ne znači da ste si dobri.. ne znači da se sad volite... naprotiv...
Pustiti Suncu da te isprži.. ne znači da ga poštuješ...
Spuštati kapke po izlasku Mjeseca.. ne znači da ga se bojiš...
Izokrenuta uma.. pobrkanih teorija.. nesvrstanih osjećaja.. no definiranih želja.. ispast ću luda..
Umorna sam.. od pustih govorancija.. bit će bolje!!!
NEĆE!! On će imati nju....
pa novu nju..
i onda opet novu nju...
skupit će se legija njih...svaka će biti još jedan trofej...
Tko kaže da i ja ne želim stajati u vitrini?
Zašto stajati u redu?
Biti još jedna karika u nizu?
Nemati odgovore na svoja pitanja?
Dopustite da odgovorim....
Reći ću da ne znam...
Jeste li ikada iskusili bol s '' One strane boli''...ikada se ponadali... u jednom trzaju maloga prsta..smjelo iščekivali poput bezobrazne coprnice.. kada će novi trofej u vitrinu...
Mislim da mislima neću ništa domisliti.. pisat ću nasilu.. o nečemu.. kad ću zapravo htjeti pisati o njemu...
Bit će moj otkazani let... izgubljeni ključ za bolji svijet....
I ostat ću iza ztvorenih vrata.. bez ideje kako se vratiti na ishodište... na početak hodnika..
kako se sada vratiti... na koji sada avion sjesti...ili zauvijek ostati na aerodromu čekati neki drugi let... i promatrati.. skrivena iza pulta.. kako drugi sjedaju u svoje avione.. i mirna srca putuju... mirna lica se smiju... mirna se uma nadaju prevari... i onda opet novom letu.. pa novom.. pa sve tako dok se jedan od tih svih silnih aviona kojima su letjeli ne sruši... u nekoj prašumi.... Ostat ću na aerodromu.. čekati svoj let... ali dopustite mi.. molim vas.... da napišem još nešto o njemu...
Sve prije napisano je bilo sebično... sve je bilo kako ja i samo ja.. ovo.. pa tamo..
sad On.. neka sad On... dobije svojih nekoliko slova....
iako zapravo zaslužuje da sve knjige na svijetu budu njegovim slikama ispisane.. iako zaslužuje mnogo više.. nego što ja sada ovdje slikam... slikam.... a nikako ne nalazim pravu boju...
nikako da nađem pravo voće...
pravi šešir...
Sanjam svilenkastim očima.. a svila se ne smije močiti... uzalud.. sad je za smeće...
On je....
onaj osjećaj.. kad vam je ujutro.. onako rano ujutro.. hladno, pa uzmete najtopliju vesticu iz ormara... i više nije tako nepodnošljivo..
dopustite mi još nekoliko rečenica...
On je kao ona sredina jabuke.. one koštice.. do kojih možete doći samo ako pojedete cijelu jabuku..ali neki griješe kada ih bacaju...
On je kao...
onaj Mjesec.. koji se ne pojavljuje baš svake večeri...
On je sve to..
sve ono što sam zaboravila spomenuti..
i ono što ću tek reći...
dopustite mi da to kažem..
nemojte me uvjeravati u istinu...
ona je suvišna...
Ispričavam se na dosadnim i pustim riječima...No meni su zabavnije i bogatije od bilo čega...
Ne smijem to reći.. jedna je osoba njemu bliska.. ne smije to znati...
Što kad se život pretvori u inspirativnu prazninu..
koja teži samo jednom...
da bude ispunjena...
dopustite mi molim vas... znam da je dosadno...
ali dozvolite mi da dosađujem...
dozvolite mi da bezveze pišem..
dopustite mi da ga crtam...
dopustite mi da trošim slova...
NIŠTA DRUGO NE MOGU......
. . . ......... ... .... .. ..............................
Odi et amo.
Quare id faciam, fortasse requiris.
nescio, sed fieri sentio et excrucior...
Katul
I poslije ponoći
od sazviježđa nad ostrvima režem
češljeve za tvoju kosu,
pa, ako te uspava more, i poslije ponoći
blistat ćeš na porubima svih grebena...
Raspiši se u sebi,
otvori se u listovima,
oživi u laticama,
okruži se pčelicama,
i bit ćeš najljepši cvijet
kojeg je ovaj svijet upoznao..
Strahovi evo počeli ples,
danas evo noćas počinje,
doći ćeš tamo,
znam,
gdje prošlost oživljava puteve..
Bit će nas puno,
a ja se neću izdvajati,
kamo god se stala,
tik do ramena ću ti stajati...
a znam da ćeš otići,
što sad!
s još jednim porubom na jakni,
još jednom osvojenom nagradom..
Prekasno tad će biti,
a prošlost bit će gotova,
naglo će zahladiti,
možda i pokoja ljubomorna kap padne..
Tad će svanuti, nakon prošlosti,
osmjehnut ću se u sadašnjosti,
i nadati se,
da se neće sve ponoviti
u toj izdašnoj budućnosti...
Oprostite na jadnim izjavama... nemam drugačijih...
prenisko sam pala... nadam se da ću se uzdići...
............ . . ..................... ..... ................... ....................
. .................. . ako i ne....
bar ću stalno o Njemu pisati........... . ......................................
:)
Okrećeš li se dovoljno.... voliš svoje ogledalo.... a ne sebe.... ma komad stakla....... može biti ti... ti ne možeš biti komad stakla........... možeš tražiti.... nećeš se naći.... tamo si.. iza... samo se moraš okrenuti...(ali danas te boli vrat...)
Secret dreams........
Riding high, then shot down
I load my guns to fire another round
I look deep into your eyes
And cant run theres nowhere left to hide
Don't stop, no it's much too late
When the night comes I can't wait
Oh I live, love to loose control
It makes me crazy I want to let you know
Chorus:
Oh, no, I don't want to fall
Oh, oh, can't you hear me calling
All night long in my secret dreams
You tell me Im the one
When Im next to you -- next to you.
All I want in my secret dreams
Is you here with me.
I got to get to you, get to you, get to you.
There's a thrill, in the chase
We won't lose when we meet face to lace.
Love, games a means without and end.
I go down but I'll be back again
Thru the night with no retreat
When you're with me in my sleep.
Chorus
I can see you
I feel you every night
I need you
But Im only dreaming
All night long in my secret dreams
You tell me Im the one
When Im next to you -- next to you.
All I want in my secret dreams
Is you here with me.
(Bon Jovi)
Iskreno.. najiskrenije se nadam da me neće vjetar pobrati... staklo je tada prelomljivo... otpor ne pruža.... možemo se udružiti... Zapravo.. koliko sam postojana? Koliko sam čvrsta? Koliko sam ja? Što god da krenem pisati... završit će temom o.. Njemu... iako se borim protiv toga.. stalno ga vidim... u liku mjeseca.. tada najčešće.. kad pogledaš.. i vidiš tisuću snova koje još moraš odsanjati.. još milijune noći koje moraš prespavati.... Još jednoga... kojega moraš.... ŠTO??? (Vratit ću se na laž.). moram ga zaboraviti... Što je to? Nije mi jasno.. što to može biti jače od mene same.. od legija svojih likova po prozorskim staklima.. po usijanim glavama...po epruvetama neizvjesnosti koje trošim po nalogu nepoznatog...Reče jednom.. ne smiješ se sramiti... kakve su to riječi?? Ne da se ne smijem sramiti.. VEĆ MORAM!!! Pokunjeno priznajem pogrešku.. nije da sam htjela.. oprostite..
JA:Vi.. kome se obraćam.. a tko ste Vi?
LIK:Zar ne vidiš.. znanče.. s tobom sam od rođenja.. Ja sam tvoj lik.. tvoja sjena... pratim te.. po zdanjima... po prošlosti... pozdravljam te u sadašnjosti... nadam se da ćemo sjesti na livadu u budućnosti..
JA: Kako bi se sreli dragi znanče... kako bi se pozdravili.. kad je moj lik.. koji nije Vaš.. preprost da bi postojao.. kako se pokazati tada.. na livadi..ne mogu.. izjest će me taj zrak...
LIK: Ne govori.. dijelu moga bitka, kako se usuđuješ.. govoriš o sebi.. govoriš i o meni.. Ja sam ti...
JA: Ne.. dragi stranče.. vidiš kako ti se obraćam.. sasvim si drugačije nešto.. nisi ja.. ti si.. ne znam ni ja...
LIK: polovico.. draga..smrskaj snove... prepusti se iluzijama.. radije neka te izjedu one... pusti pusta sanjarenja... ispričavaš se.. za što?? za to što si ja?
JA: ja bih zapravo i htjela biti ti.. nemati osjećaja.. prepuštati se.. bez posljedica.. sve zaboravljati... ali.. vidiš.. ja.... ja moram osjećati...
LIK: Pogledaj se.. oko ti je na lijevoj strani.. meni je na desnoj... ti se okrećeš na lijevo.. dok se ja okrećem na desno.. a da ti nešto kažem...
LIK: Da staneš pored mene.. nitko ne bi ni primijetio razliku... tek onaj.. koji bi se zadubio.. ne strahuj.. nema takvih.. više se nitko ne zadubljuje.. danas samo pogledaju... ne vide i to obično pogledaju onaj dio.. pogledaju mene... ne tebe... pogledaju odraz.. pogledaju lik koji progovara iz staklenih odaja.. gledaju neživo biće.. ono pravo.. ono sa svom opremom potrebnom za život.. koja stoji pored mene.. koja je ono nešto.. koja je ishodište ovog mog lika...ne vide..ne.. drago moje ja... ne vide.. prolaze kao pored ogledala.. kao pored mene.. ne svidi li im se što vide...produže dalje.. traže ogledalo po mjeri.. koje će im reći što žele čuti...
JA: drago moje ogledalo... postojiš... ne strahuj.. postojiš.. ti si ja... ja sam ti... ne idem bez tebe.. ne idi ni ti bez mene.. pusti.. neka te gledaju... ako ne zaslužiš ni da se u tebe ogledaju.. kako možeš reći da stanu i pogledaju mene.. kako?? vide li autisti izvan svoga svijeta? ne vide.. drago moje prividno... ne! Zapravo.. njima je lijepo.. a oni ih liječe od toga.. liječe ih od ljepote... zamisli.. tko će tebe izliječiti od mene? je li se tko sjetio?
LIK:ne govori... samo se gledaj... gledaj mene.. gledat ću i ja tebe...
JA: ali... milo moje.. ogledalce.. ako ću te stalno gledati.. kako će mene vidjeti.. želiš li da stalno vide tebe... da stalno vide laž.. možda i nije.. možda i nije ono pravo.. koje ne boravi iza staklenih odaja.. možda ono i nije nešto.. možda se i ne bi zagledali u to.. da sam grm na cesti.. da sam ogledalo, bi...
LIK: Znaš li zašto se gledaju....
JA. znam.. ali želim da ne znam.. reci mi nešto.. i ja ću se praviti da čujem to po prvi puta...
LIK: vole se.. vole sebe... previše.. stalno se žele vidjeti... no znaš li po čemu znam da su prazni..?
JA. reci mi... molim te..
LIK: rekoh ti.. ja sam prazno ništa... beživotan prikaz.. nisam stvaran.. ja sam odraz.. govori li ti to što?
JA. govori... da te moram razbiti...
LIK: ma neeeee... koliko su oni.. željni sebe iza toga staklenoga carstva.. toliko da više i ne gledaju druge... ne gledaju one prave... one koji moraju osjećati... gledaju sebe.. gledaju se nežive.. i vole se prividne.. ja imam moć... zadovoljiti ih.. ili ih rastužiti..
JA: molim te.. reci mi kako...
LIK: mogu biti oni.. mogu biti lik koji poželim.. bilo kada i bilo gdje... mogu im se smijati.. mogu im popravljati šminku... mogu sve...
no samo kada me stave pred svoje lice... kada im se oči ogledaju... tek tada mogu.. prije ne... kada pogledaju mene.. tj. sebe... tada znaju... ja im kažem... i po njihovu.. tj. mojem izrazu lica koji im poklonim, znam... jesu li bili pravi.. ili su bili prividni...
JA. oprosti mi... ne želim više... nisam ni htjela... ali.. volim se družiti s tobom...pokazuješ li meni.. mene.. ili mi poklanjaš sebe...?
LIK. to možeš znati samo ti.. pogledaj me.. pogledaj se... vidiš li laž u meni.. ona se odrazi u tebi... vidiš li me? ja tebe vidim.. no vidiš li ti mene??
JA: lažeš li? ili lažeš puno??
LIK: lažeš li ti meni?
JA:ne znam.. ponekad možda da.. smijem ti se.. a iz očiju..vidim ti... tebi iz očiju.. vidim neke suze.. vidim neku istinu... vidim da te nešto.. ili netko.. vidim istinu.. vidim istinu u tebi.. koji si lažan...
LIK: .. pogledaš se.. i vidiš mene.. ja plačem.. u meni vidiš istinu.. ja sam tužan.. ja ne znam kako više...i što reći.. kako se ponašati..
JA. upravo tako!!!
LIK: .. zaboravljaš da sam ja dio tebe...rekoh na početku.. TI SI JA.. A JA SAM TI..
Ne smatram se ludom.... simbolički sam iskoristila ono što sam iskopala u toj glavi... simbolički.. no istinito..jer.. ponekad.. zbilja mislim kako razgovaram s prividnim svijetom.. na koji su snobovi toliko fokusirani.... svijetom izvan sebe same.. svijetom koji je tamo.. tamo iza.. tamo iza tih staklenih odaja..
.. ''ma to je samo ogledalo... kakav svijet!!??'' reče...
..............ne.. to ogledalo.. pogledaj... to si ti.. samo je odraz izokrenut... naopako...okreni se.. i pogledaj izvan njega... vidjet ćeš.. vidjet ćeš...
Ono zapravo traži da ne gledamo u njega.. jer daje iskrivljenu sliku.. razumijete li me? lijevo je na desnom.. desno na lijevom... okreneš li se iza sebe... tad je sve na svome mjestu... što treba biti na lijevom.. jest.. što na desnom.. tamo je..
My point is: ne treba tražiti sebe u komadima stakla... u prividnom svijetu.. staklenim odajama.. niste tamo.. tamo je izokrenuto.. pogledati iza sebe.. obratiti pažnju na ono što je iza.. na ono što niste vi sami.. tamo je život... tamo ste vi... tamo sam i ja..................................... ................. ..................
........................ ja............................... ,........................
a možda.................................. .. možda i............................... .......................
.............................. ................................ON................. ......
Jebe mi se živo,
je li pravo ili krivo,
je li crno ili bijelo,
pola ili cijelo......
-------------------------------- ........................ --------------------------- .............................
Iskreno se želim naći,
možda pritom dno dotači,
možda se u liku izgubiti,
možda ću tamo sebe pronaći...
Sjenama da u krilo sjednem,
pa da i sama sudbina postanem,
zašto,
zašto želim da se sve vrti oko mene???
....
sad je drugi svijet,
ogledalo sam bacila,
gadi mi se...
nisam ja...
ne vidim tamo snagu...
smijem se sad..
nemam više pepela...
lice mi je čisto,
a da je bar sivo....
.... ...
Kad ti se sve poklopi.. kad se vučeš van iz ljušture.. oslobađaš... živiš.. jedan te putokaz krivo uputi... i više si.. zapravo nisi...............
Runaway train.........................
Call you up in the middle of the night
Like a firefly without a light
You were there like a slow torch burning
I was a key that could use a little turning
So tired that I couldn't even sleep
So many secrets I couldn't keep
Promised myself I wouldn't weep
One more promise I couldn't keep
It seems no one can help me now
I'm in too deep
There's no way out
This time I have really led myself astray
CHORUS
Runaway train never going back
Wrong way on a one way track
Seems like I should be getting somewhere
Somehow I'm neither here no there
Can you help me remember how to smile
Make it somehow all seem worthwhile
How on earth did I get so jaded
Life's mystery seems so faded
I can go where no one else can go
I know what no one else knows
Here I am just drownin' in the rain
With a ticket for a runaway train
Everything is cut and dry
Day and night, earth and sky
Somehow I just don't believe it
CHORUS
Bought a ticket for a runaway train
Like a madman laughin' at the rain
Little out of touch, little insane
Just easier than dealing with the pain
Runaway train never comin' back
Runaway train tearin' up the track
Runaway train burnin' in my veins
Runaway but it always seems the same........................................................
Kolike su moje sekunde.. a tvoje?.. imam li pravo na određen broj treptaja.. trebam li zatim.. prevršenu normu skupo platiti... žalim za napuštenim, prošlim.. ostavljenim.. Samo sam još jedna neizmjerno zaljubljena jedinka... ali to ne znači da... da me voli... samo sam još jedno živo biće.. ali to ne znači da moram živjeti...voljeti.. živjeti...i tako... igram šah sa životom.. sad trenutno pomičem lovca... Imam osjećaj da će se okoristiti kraljicom... odu moji pijuni.......pljunut će me kao bankomat onaj bezvrijedni glupi novac... i netko će me pokupiti... onda me prenositi.. mnome plaćati... a ja ću se izlizati.. onda će me u smeće... Koliko je zapravo varijabilan Život? Koliko figura ima On.. a koliko ja? Mogu biti kap..
ali mogu i slap.. sve ovisi o bujici koja me stvori... a izvorište.. čistoća... samo još neke malo jače karte koje miješa sudbina.. sve je igra...ali kad gubi igrač.. gubim ja... bit ću automat... zamislite... sjene me proganjaju... a tuga nije ni približno na izmaku.. u naponu snage čak će odrasti.. prije mene.. a biti ću premalena da ju svladam...tada ću joj služiti...i onda... onaj škrip koji nastaje kada su vrata stara.. oronula.. a nema ih tko podmazati.. takav će biti moj plač... Jesi li jadan kad je nada sve što imaš? moraš li biti jadan ako se zaljubiš u pijedestal? Želiš li biti jadan ako prihvaćaš istinu? Nije to zapravo ljubav... smiješ se dok ti se oči pune suzama.. u nagonu smijeha najednom siješ suze.. a samo smijeh od toga niče..i netko drugi žanje... ubire.. a ti nemaš suza.. pa se smiješ...dok se ne rode nove...budu.. evo sad.. slijedeće minute... i opet ostaješ bez sreće... Kad strahuješ da će ti život proteči.. i više neće naletjeti nitko kao ON... trebaš li ugrabiti priliku i stati na taj jebeni pijedestal na kojem je i ON.. i makar.. onako malena..čak izuti cipele da ti stopalo stane uz Njegovo? Kao u Pepeljuzi.. čak i komad noge odrezati.. samo da stane.. Je li to previše? pretjerano? Ili čekati da ti sam pusti stube... pa da se popneš.. i izblijedjeti u čekanju... izvjesno znaš da toga neće biti.. jer je stube pustio već nekome drugome? Ili upravo postavlja baršunasti tepih.. i pritom se sjeća.. one jedne kojoj je pustio.. ona je stigla do vrha.. vidjela.. ali nije smatrala da je dovoljno fino za nju.. stoga se spustila... bez okreta.. bez odmaha.. bez zahvale.. što nije pala... što ju je držao.. Ja.. zar ja da to čekam??? Skrivanjem.. samo se skrivanjem mogu još dublje skriti.. samo skrivanjem mogu biti u mislima na pijedestalu.. tamo gore...i hodati tim baršunastim tepihom.. a u bolnoj stvarnosti... samo ću gledati kao malo , neuko..neodređeno biće.. bez potpornja nekih.. bez dozvole.. bez izlaza.. bez stuba prema gore... Skrivat ću se i dalje..Samo pitam.. je li život tome namijenjen... Nemam dovoljno ''glasa'' da te zovnem... i viknem da mi spustiš stube...neka... ostani TI na pijedestalu... povremeno ću te viđati.. zapravo kroz slova... jer se slike bojim... Ne želim tako.. ali... strah prevlada... i u čeliji si.. a rešetke su guste.. i njima protječe struja.. njima protječe dodatni strah.. ne želim ga pokupiti.. ne želim se zapravo osloboditi...Radije ću biti list.. pa gazi po meni... ne.. bolje je snijeg.. pa da ti se otopim na nosu... možda budem pahulja tako snažna... tako hladna i neotopiva pa ti ostanem na nosu dok se budeš penjao do svoga pijedestala.. tj. ako se uopće ikada spustiš meni do dosega... kad se popneš... možda tako.. neprimjetno.. budalasto... kao uljez.. stanem do Tebe... htjet ću.. da se nikada ne otopim... sada imam cilj...i Život... imam sekundi koliko želim... treptaja koliko trebam... SADA ŽELIM BITI SNIJEG!!!... ti reci.. ako ti bude hladno... bit ću cvijet... ako ti se kiše... reci.. bit ću more.. ako ne znaš plivati... ne boj se... bit ću brod... ......................................................................................................................
Ne sanja li se svakim pogledom sve više.. svakim uzdahom sve smo stariji... svakim dodirom sve bolesniji...
Možda želim biti stara i bolesna sanjarka...
Makar i u mislima.. na tom studenom... tako visokom... divotnom pijedestalu.......................................................................................................
Samo neka nitko ne primijeti moje godine.. neka se ne smije mojim snovima.. i neka me ne dira............................................nitko.. osim.. nema veze......
neka nitko ne zna.... Sram me reći... strah je otrov... a podsmijeh pucanj.......
Zašto reći... i ovako je isto... Nitko ne zna.. a ovo ne pišem ja.. već onaj nespretni dio mene.. koji je već umoran.. od skrivanja iza skrivenog....neka nitko ne zna... ako i zna... neka se napravi glup... ovo nisam ja... ovo je.................................jedna...............................................................................
Stara..... i Bolesna.........Sanjarka......................................................................
................. .......................... ............................. ....................
Stih se može skriti,
čovjek ne mora čovjekom biti,
Kap se može ponadati...
ali
nikada neće slapom postati....
...............
Jedino je san,
mjesto za opuštanje,
psihijatrija za najluđe,
stolica za najteže...
I tamo si na svome,
kojem ne možeš biti sada,
tamo si doma,
u svojoj sreći,
boli te kad ne sanjaš..
No kad zaboli...
samo moraš leći....
........
,.................
Da ganjam odbjegli vlak?
Hoću ga stići?
Čar nije u ishodu...
Već u ganjanju......
..............
.........................................................
Što je laž veća..... više ljudi u nju vjeruje............
Zapravo... nemam slova da počnem... zapravo... nemam prstiju da pišem... zapravo.. nemam.. ništa... da.. odradim to svoje što imam.. moram živjeti.. nema mi druge.. iako sam inertna jedinka... pospana od lišća... previsoko izrasla od od bolnih pritužbi.. zapravo.. ne znam.. možda da izreknem pokoju.. ha? Tek toliko da ljepše zvuči.. zapravo.. pokrivam se lišćem.. a što kad ne bude Jesen? Zapravo živim sa cvijećem...što kad ne bude Proljeće?... Nekako volim zaspati pod vodom...što kad ne bude Ljeto?.. No najmilije mi je ljubiti smrt u čelo.. tad se i snijeg..u kojem se nanovo rađam.. nekako milije topi... a što kad ne bude Zime? .. morat ću Život ljubiti.... da.. nema mi druge.. možda tada da izreknem pokoju... jel..tek toliko.. pa kažem da živim sa cvijećem... a zapravo ću spavati pod vodom...mogu reći..da ljubim Život... zapravo ću ljubiti smrt.. i tko će znati...Tko će primiti laž... bit će zadovoljan izvještajem.. jedna briga manje na koju mora obraćati pozornost.. jedna stavka manje u računu za koju se mora pretvarati da se brine... pa čemu onda zamarati... Ionako je bitan izračun.. a jedan broj više manje... nije bitan..tko će znati koliko je nula bilo na početku.. i koliko na kraju.. NULA.... cijelo... znači ništa... a cijelo je... ''Jer cijelo je nula''- reče jedna jako draga osoba... jedan.. na debelo već afirmirani filozof... kojeg jako volim.. ali ga ne vidim.. :(... Nije ni lišće uvijek bilo poderano i izgaženo... staro.. i osušeno...nekad je blistalo.. na nebesima... i vijorilo se sa silom vjetra... nekad je i ono disalo plućima staklenim..nepropusnim... ... blistalo...vijorilo...disalo.. a tada je došla Jesen.......................................................................................
prekinula venski dotok života.. lišće se udalo...postalo ogranak stanja i bivanja...pokušalo se predbilježiti za vječnost... nije bilo mjesta... Jesen je slagala da ga voli.. tada je ljubovala sa hladnim zrakom...ljubovala je i sa mrazom.. i injem... lišće je postalo ljubomorno..zajedljivo... kad bi god puhalo.. znalo bi: ''to je hladni vjetar.. hladni zrak...'' i pokušalo je ostati ponosno...da i taj prokleti zrak.. kojeg Jesen toliko ljubi.... vidi da nema posla s bilo kime..od tolike zajedljivosti... oronulo je... Jesen se sve više zaljubljivala u zrak... inje.. mraz...a lišće.... ono je trunulo... pobjegla je tada ... Jesen.. pobjegla u brlog.. gdje je na miru voljela svoje ljubavnike... Lišće je oronulo.. do kraja.. do srži.. srži koja je od tmine.. ljupke li gorke tmine...nestalo je života.. i poljubilo je smrt u čelo... Lišće je dotrajalo... došla je Zima.. smilovala se nad Jesenjim nedjelom.. sakrila lišće pod svoje okrilje.. da ne vidi Jesen... kako ga je sama ostavila.. od ljubavi patilo.. pokunjeno umrlo,,, suho oronulo...Zima je pomogla.. hladnoćom ga je sahrania... ............................ .....................................
I kasnije..mnogo kasnije.. slagala je Jeseni da se lišće zaljubilo....da ju je zaboravilo... I pošlo za odabranika svojih klorofila...Jesen je saznala.. sažalila se.. jer.......... laž ju je dotukla.. Što mislite zašto......zašto u Jesen lišće pada.................................................................................................................
To su tragovi... tragovi prošlosti i rezbarine nekadašnje neprežaljene ljubavi...
Što sad.... eto... laž je pomogla.... da lišće ostane dostojanstveno................
da umre ponosno............
Jesen je zažalila............... ......................... ..................................
Pokoji stih ništa ne znači...
dok su suze dobivale krila,
to se biće žarilo na dolje,
i palilo na gornje,
sumrak bivanja...
ili bitka..
a imalo je cvijeća,
i svjetla..
njemu je bila draža svijeća,
i skladnost konkretna...
nije lijepo ako je čudno,
zašto ljepotom kopati nos!!
ne..
nije lijepo biti čudan...
nemaš ono..
nemaš njega...
Imaš laž...
pa glumi da ga imaš...
Pomozi si...
ionako ćeš umrijeti.................................................
Sjeti se Jučer,
Šetnje s rukom u ruci
Ljubavnih pisama u pijesku
SJEĆAM TE SE...
I svjetlo na kraju tunela još je jedna karamelizirana obmana......... iskusi onu sa 89% kakaa.......... tada usporedi... ako preživiš..... i svjetlo doživiš...
As the day breaks through the doorway
And i'm still chained to this house
But you call me and I follow
And act like i'm so proud
Still reading the sidewalk
And it smells like morning news
And I don't know, why I still can't
Seem to pull away from you
Watch the window
Time means nothing
Watch the window
'Til I see you coming
Born a beggar
Will you ever
See me more than Pavlov's hungry dog
See no colours
Live another
Day to feed on everything you are...and you are
When the day sleeps and the sunshine
No longer burns my eyes
And the sound of your footsteps
Is the only thing that lies
Between me and the feeling
That life fills these four walls....
(Skid Row)
...bio je jedan dan, nije još ni blizu bila noć.. tada su prvi puta išle na to mjesto. Tisuću je bilo predodžbi, misli su bile miljama daleko od snage... zapravo je i život treperio.. zapravo se i ne sjećam.. One su bile potpuni stranci, no samo je ona bila jedina koja je poznavala sve NJIH(tamo dolje na travi)! One su stigle, a nisu bile znane.. nisu bile kozmički povezane s time.. nisu, ali bile su 4.. i sve su bile... strane... Tada je ONA vidjela NJEGA.. po prvi puta... zapravo joj je bio stranac.. ne bi ni paučinu s njime podijelila... ON je bio s njom(!).. a ona(!) nije bila s NJIM...
Tada se zaorilo iznutra... i počeo je život... počeo je retro-život... počeo je san koji sanjam.. ali se svaki dan budim...i nikada ne odsanjam do kraja..
Tada su svi oni nešto kasnije ušli, i ON s njima... ONA je plesala.. ali nije skidala oči s NJEGA... tada je postao prah, kojeg ONA pokušava sakupiti, ali vjetar puše.. nema šanse... nikada od praha jednog zajedničkog daha... Retro-život je završio... sitni sati.. pošli su.. njih dvojica.. i njih tri.. kući! ON nije bio među njima, no ONA jest...Tada je završilo... prvo poglavlje prašne knjige koju nitko neće čitati... jer su joj korice ružne... jer su stare.. i jer nemaju lijepa slova... a i knjiga sama po sebi nije lijepa... debela je... mnogo listova.. mnogo poglavlja... koga to još zanima...pih!..No poglavlja još ima.. mnogo...da.. dovoljno da se glumi da NJOJ nije stalo.. dovoljno da želi sreću... dovoljno da se istisne iz te iluzije.. slovima te debele knjige napiše novo poglavlje.. u kojem neće biti NJEGA..a možda toliko dobro odglumi da
pljesak sam okrene drugu stranu medalje... i gledat će prema naprijed.........
Zatim je drugi puta bio jedan dan, nije još ni blizu bila noć... Opet je počeo retro-život.. opet GA je vidjela...svakim se novim retro-životom ONA ljepila sve više za NJEGA.. svaki je puta imala sve veće podočnjake.. svaki je puta sve dalje bila od istine...............................................
Taj zadnji put.. u retro-životu..tada je svojim glasom.. i pogledom nasuprot nje.. nešto rekao.. nešto... slatko.. voćno... nešto od čega su se NJOJ rastopile sve razumne činjenice.. i više nije bilo mraka, nije bilo niti spokoja, nije bilo.. a ne... nije bilo čak ni paučine prošlosti koja je grijala strah... najednom je ostala gladna... ONA GA je gledala... kao par očiju... ne kao čovjeka.. ne kao biće.. kao par očiju...koji su u toj tisućinki sekunde gledale samo NJU... I usne koje su samo njoj govorile... zatim je otišla.. nije mogla više gledati praznoći u zrak... u duh... To je bio zadnji retro-život...Poslije ga je trebala vidjeti... ali nije... splet okolnosti je učinio svoje...nije.. imala prilike gledati prazan zrak... voćne oči ili.. ne.. nije..tada je jednog dana saznala..što nije bilo očekivano.. no ipak je... ON je još uvijek bio dio nje...
i voćno je istrulilo... i zrak se ispunio.. težinom svemira... nije mogla podnijeti tu težinu.... tada je rekla... smijeh i suze neka budu isto..i kad se smijala.. smijeh je bio suza.... i kada je plakala, suza je bila osmjeh... jer je ON volio nju..no ona NJEGA ne... a ONA je još uvijek voljela NJEGA.. unatoč rasplinutom snu o novom retro-životu.. i ponovnom voćnom pogledu.. i praznom zraku... i lijepim usnama... i sanjala je tisuće novih poglavlja...i nije bilo važno je li knjiga stara... je li ružna, debela.... ONA ju je bila voljna čitati svakim uzdahom...svakim treptajem ispisati novo poglavlje... samo još kada ne bi.... nije važno....................................................................
Ako ju vidite.... NJU.... i ako vam se nasmije... znajte da zapravo ispod tog osmjeha leži ocean suza... za koji nitko ne zna.. ni najdraži... samo ova struja ovdje...samo tipke i prsti... samo .... i jedino..................................
nitko više......
Je li sve izgubljeno vrijeme...
jesmo li lutke bez vate..
na slabe konce navođene..
kamo dalje-
do provalije,
pa da se bezdanom operemo,
moje lice iz pepela,
nemoj ga podizati,
neka bude sivo..
radije nego živo......................................
